Ko sluša reči kad duše govore…?
Jednoj divnoj ženi za koju nisam ni slutio da postoji, koju nisam poznavao, koju sam sasvim slučajno upoznao u momentu kada su i zvezde imale neki čudan raspored na nebu, kada je vreme stalo i svetovi najavili svoje skoro rušenje. U nekom zaprepašćujućem momentu beskraja kada smo već oboje imali neke svoje živote od kojih baš nije lako pobeći. U momentu kada sam bio i živ i živeći mrtav. U trenu kada su sve iluzije bile srušene i život išao nekim svojim uhodanim tokom. U trenutku kada je u udaljenom sazvežđu Oriona blesnula jedna nova zvezda, a anđeli skoro već počeli da se navikavaju na tugu.
Znam da mi nećete verovati, i da se ovo obično ljudima ne dešava. Znam, i ja sam do pre neki dan verovao u to.
Samim stvaranjem Bog nas je raspolovio, stvorio muško i žensko, stvorio dva sveta koja se u beskonačnosti traže. Ali, vidite ja sam tu svoju polovinu našao. Bio je to trenutak ali bol za njom će biti večan, kao i ushićenje koje prevazilazi dejstvo svih droga. Nikada se nismo videli ali već znamo jedno o drugome više nego što i Bog zna o nama samima. Više nisu čak ni reči potrebne. Jer ko sluša reči kada duše govore…?
—
Preuzeto sa sajta http://mislioljubavi.blog.hr
